KakanjLive | Utorak, 20.04.2021. godine

Intervju-Beogradski intelektualac Filip David

08.01.2021. - Filip David: Slučaj Dodikove „Ikone“ je bukvalna metafora profila ovdašnjih političara, a u velikoj mjeri i njihovih pristalica

filipdavid

Autor: Merima Čustović
Dramatičar, pisac esejista, rođak Sigmunda Freuda, čovjek kojeg je nobelovac Ivo Andrić hvalio Filip David (80) jedan je od rijetkih glasova razuma koji u godinama nakon rata stižu iz Beograda.
U bh. javnosti je poznat kao nepopustljivi oponent agresivne politike Slobodana Miloševića jer govori jezikom istine i pravednosti - britko, ustrajno i neustrašivo, iako ga je to mnogo puta koštalo, a sve suprotno, kako je više puta govorio, značilo bi da odustaje od sebe.
Autor je brojnih pripovjedaka, romana, TV drama, filmskih scenarija. Knjige su mu prevedene na mnoge svjetske jezike, dobitnik je prestižnih priznanja, autor i saradnik na scenarijima kultnih domaćih filmova: „Ko to tamo peva“, „Okupacija u 26 slika“, „Bure baruta“...

Za naš portal govorio je o aktuelnim temama u regionu i svijetu.

Posljednji put kad smo razgovarali povod je bio Vaša knjiga „Kuća sjećanja i zaborava“ koja je dobila NIN-ovu nagradu. Prošle su četiri godine i vjerujem da ste od tada do danas razmišljali o mnogim temama, pa da su neke završile i na papiru. Šta je u fokusu Vaše pažnje, o čemu pišete/razmišljate?
- Nadam se da ću ostvariti ono što sam obećao sebi i prijateljima: još jedan roman i zbirka priča. Nisam mnogo pisao, a razmaci u objavljivanju mojih knjiga su veliki. Bavio sam se i drugim poslovima, profesurom, filmom, uredničkim poslovima. Sada su me godine sustigle. Morat ću malo da požurim da bih zaokružio svoj neveliki književni opus.

Položaj umjetnika u zemljama regiona posljednjih godina na rubu je egzistencije i propasti. Pandemija koronavirusa je tu situaciju samo pogoršala i zahvatila cijeli svijet. Dok nacionalističke politike čini se nikada nisu glasnije odjekivale u godinama nakon rata...
- Pandemija samo dovršava ono što je u oblasti kulture započeto raspadom Jugoslavije. Vjerovao sam dosta dugo da će ljudi iz kulture imati snage da se suprotstave nacionalističkim politikama i strastima, da to prosto nameće geografska, historijska i bliskost naših jezika, ali se pokazalo da je to ipak bila zabluda moje generacije koja je odrasla u zajedničkoj državi. Devedesetih godina u teškim uvjetima rata i razaranja taj duh se nekako i održavao. Danas sam manje optimista. Udaljavamo se jedni od drugih. Postoje pojedinačne veze i susreti, ali razlike postaju sve veće umjesto da se smanjuju.

Da li se kultura svjesno uništava i da li su posljedice toga upravo sijanje straha i jačanje nacionalističkih politika?
- Ona vrsta kulture koja osmišljava, jača duh, pokreće čitavo društvo i ohrabruje, gurnuta je na marginu, postala suvišna. Sada se pod kulturom podrazumijeva notorna nekultura. Tako izgleda ukupni model ponašanja koji je u svakom slučaju dominantan. Imam na umu prije svega srpsku situaciju. Zavladala je prizemna opscena rijaliti scena koja se proširila na ukupan društveni život. Najgledaniji televizijski programi sa nacionalnom frekvencijom u potpunosti su podređeni takvim sadržajima, danonoćno emitovani programi gdje se psuje, svađa, vrijeđa, bije, najniža vrsta iživljavanja. To su postale omiljene televizije političara, pa i srpskoga predsjednika koji se u njima redovno pojavljuje da se obrati naciji svjesno podržavajući njihovu programsku orijentaciju. Taj zarazni duh primitivizma uselio se i u jednostranačku Skupštinu, tabloide, na ulicu. Svuda. Primitivizam je veoma zarazan, a političari su ga prihvatili i koriste svoj promotivni udio u sramnom prostakluku i primitivizmu.

Koronavirus nam je sa sobom donio i novi način života - fizički nas je udaljio jedne od drugih. Situaciju u kojoj smo se našli nazvali su „novo normalno“. Šta je tu normalno, odnosno nenormalno, i čemu ovo sve vodi? Odnosno, pandemija nas je trebala naučiti o prolaznosti života, podsjetiti nas da je porodica na prvom mjestu, da više mislimo na sebe, o svom zdravlju i higijeni, ali da mislimo i na ljude oko nas. Jesmo li naučili išta ili su ego i odsustvo empatije još na pijedastalu? Ima li razuma ili ga je sve manje? U tragovima?
- Sve više se govori o takozvanoj „novoj normalnosti“. Šta ta „nova normalnost“ predstavlja? Da li će se u bliskoj budućnosti, kada pandemija prođe, nešto suštinski, bitno, promijeniti u ponašanju ljudi, da li će postati samosvjesniji, obazriviji, promišljeniji? Ne vjerujem. Ne vjerujem da smo nešto posebno naučili od ograničenja koje je nametnuo ovaj zloćudni virus. Bilo je u prošlosti sličnih i gorih pošasti, bilo je ratova i prirodnih katastrofa, ali sve to prođe i zaboravi se. Poslije godinu ili dvije život će se nastaviti kao da nikakve epidemije nije ni bilo. Doći će neka nova iskušenja, ekološka, biološka, politička, količina opšteg ludila neće se smanjivati, nego povećavati. Nije u pitanju neka "nova normalnost" nego samo ova naša sveprisutna „normalnost“ koja prelazi, povremeno, u neku vrstu općeg haosa i ludila. Nema onoga ko može da nas spasi od nas samih. To zaista jeste tragična činjenica ljudske sudbine uopće, svakoga od nas.

Kritikovali ste i Slobodana Miloševića i Vojislava Šešelja i sve njima slične. Na dodjeli nagrade za najčitaniju knjigu u Narodnoj biblioteci Srbije ogradili ste se od prisustva tadašnjeg predsjednika Tomislava Nikolića. Kako izlazite na kraj sa Aleksandrom Vučićem, odnosno njegovom politikom, i načinom na koji je provodi? Mislite da bi po uzoru na svoje učitelje iz bliske prošlosti mogao inicirati nove sukobe?
- Daleko sam od toga da sebi pripisujem nekakav utjecaj i da moja riječ nešto znači u tom općem haosu i političkoj konfuziji u kojoj živimo. Ali i taj glas, ma koliko slabašan i bez utjecaja bio, jeste moj glas jedini koji imam i koji slijedim, možda u zabludi, ali hoću da vjerujem kako je ipak moguće društvo koje će se zasnivati na pravdi, toleranciji, bez laži i mržnje, na poštovanju različitih mišljenja. Možda su takva uvjerenja u današnjem svijetu naivna, i neostvariva, ali takva ideja je nešto zašta se vrijedi boriti, nasuprot svijetu ovakvom kakav je. Da nema nade, sve bi postalo besmisleno. Moj životni moto su riječi koje je u nekim drugim mračnim vremenima izrekao italijanski pisac Primo Levi: „Na svijetu je mnogo pokvarenih svinja, čudovišta su oni koji stoje i gledaju“.

Kako komentirate politike velikih svjetskih sila. Šta nam pripremaju?
- Kakvi smo, koliko pokazujemo nesposobnost da izgradimo društva i države na stabilnim osnovama u kojima ćemo živjeti u miru, bez razarajućeg nacionalizma, sretna je okolnost da neko jači i moćniji gleda šta se ovdje zbiva i pokušava da nas disciplinuje u našem interesu. Da nije tako, još bi trajali ratovi oko raspada Jugoslavije, još bismo se hranili mržnjom i bijesom. I da je nestalo oružja, tukli bismo se motkama i kamenjem. Dobro je da je neko sa strane to zaustavio. Ostavljeni su poslovi koje moramo sami da dovršimo, ali zasada neuspješno. Ovdje se još kao heroji slave zločinci, a mase slijede nacionalne elite koje ih vode u neizvjesnost, pa i u katastrofu, kao što je to prije mnogo godina već ismijao srpski satiričar Radoje Domanović. Ništa novo pod kapom nebeskom.

Moram Vas upitati i da prokomentirate slučaj “Ikona“ koja je u vezi s Miloradom Dodikom. S obzirom na to da su mnogi analitičari prokomentirali kako je to način da ga sklone sa političke scene, Vas pitam da li je to moguće, s obzirom na to da on već skoro tri decenije uspješno vlada, a narod RS-a ga slijedi? A sada je i predsjedavajući Predsjedništva BiH...
- Slučaj „Ikona“ je banalna, bukvalna metafora mentaliteta i sociološkog profila ovdašnjih političara, a bogami u velikoj mjeri i njihovih pristalica i glasača. Nema ni objašnjenja kako je ikona uopće došla u ove krajeve, pošteno sigurno nije. Do sada se javilo više neubjedljivih tumačenja. Te bila je porodično vlasništvo, te donijeli su je nekakvi ratni veterani iz Luganska, te obična je bezvrijedna kopija. Mnogo laži u sakrivanju istine. A istina je vjerovatno očevidna i jednostavna: čista pljačka. To podsjeća na sličan slučaj kada se na beogradskoj televiziji pojavila pjevačica, supruga ratnog zločinca sa skupocjenim nakitom, a jedan od gledalaca se javio usred emisije, prepoznao je svoje opljačkano porodično blago. Mnogo je toga zbog čega bi trebalo da su u javnosti prisutni stid i duboko, iskreno javno kajanje i izvinjenje, a ne hvalisanje podlostima i manipulisanje lažima. Počinjeni su monstruozni zločini, kriminalci i ratni profiteri su se obogatili, postali su uzdanica mafijaških država dok je sirotinja stradala. Dodik negira da Ukrajinci zahtijevaju da im se vrati njihovo kulturno blago što je notorna neistina. Zahtijevali su i zahtijevaju gotovo svakodevno povratak ikone. Da li će ova ružna i sramotna afera naštetiti Dodiku? Neće. Nedostaje makar malo javnog morala i morala u politici, da ne spominjem nedostatak stida i časti na ličnom planu.

Izvor: Faktor

Nazad na naslovnicu Objavite na Facebook-u