KakanjLive | Srijeda, 12.05.2021. godine

Afirmacija Kaknja u medijima

30.04.2021. - Iako je Kakanj važan, prije svega, rudarski grad, o njemu mediji u Bosni i Hercegovini ne posvećuju onoliku pažnju koliku zaista zaslužuje. To je jedan od razloga što se o njegovoj historiji u širem okruženju nedovoljno zna, a mediji bi u tom pogledu mogli odigrati veliku ulogu

Zahvaljujući, međutim, sarajevskom novinaru, rođenom u Kaknju, Raifu Čehajiću šira čitalačka publika je u posljednjih dvadesetak godina u prilici da iz njegovih knjiga sazna nešto više o našem gradu. To je primjetno i ovih dana kada je, gostujući u emisiji „Nova IN“ televizije Nova BH, u okviru predstavljanja starih bh. porodica, govorio i o desetinama kakanjskih, a danas je u sarajevskom listu „Oslobođenje“ predstavljena i njegova knjiga „Urbanizacija Kaknja – od kolonije do modernog doba“, što je bila prilika da recenzent doc. dr. Mirza Džananović na najbolji način progovori i o nastanku i razvoju našeg grada.

U nastavku dajemo prikaz te recenzije.

Kakanj, od kolonije do modernog grada

Piše: Doc. dr. Mirza Džananović

Istraživanje prošlosti lokalnih zajednica izazovan je i mukotrpan posao, a pri tome, u najvećem broju slučajeva, i vrlo nezahvalan s obzirom da, publikacije nastale kao rezultat tih istraživanja, rijetko izazovu interes šire javnosti te se ta pažnja obično zadrži unutar granica grada čija se prošlost propitivala. Bosanskohercegovački historičari dugo vremena su zazirali od tema koje su usko vezane za tačno određene mikroprostore, smatrajući ih nedovoljno atraktivnim, pa i ne toliko važnim za razumijevanje sveukupnosti historijskih procesa. Takvim stavom jedna velika istraživačka oblast bila je u potpunosti prepuštena pojedincima, udruženjima ili eventualno lokalnim administracijama da, koristeći sopstvene snage, znanja i resurse, sačuvaju od zaborava ljude, događaje i procese od značaja za razvoj tih zajednica. Ipak, savremena bosanskohercegovačka historiografija doživjela je mali „mikrohistorijski obrat“ te u novije vrijeme i profesionalni historičari sve više uočavaju značaj „malih tema“, odnosno tema iz oblasti lokalne ili zavičajne historije. Zahvaljujući tome konačno se, iako sa velikim zakašnjenjem, počinje ispravno valorizovati rad ogromnog broja entuzijasta koji su poklonili godine, pa i decenije svog života u marljivom i pedantnom traganju, prikupljanju i publikovanju vrijednih podataka o svim sferama života u različitim historijskim periodima na prostoru svojih lokalnih zajednica.
Osnovni postulat mikrohistorijskog pristupa istraživanjima podrazumijeva da ne postoje lokalne zajednice od manjeg ili većeg značaja, jer svaki mikroprostor ima svoje specifičnosti koje daju poseban pečat životu ljudi u toj konkretnoj sredini. Upravo zbog toga manji gradovi često pružaju bolji uvid i omogućavaju jasnije razumijevanje procesa dugog trajanja koje možda ne bismo bili u stanju uočiti u velikim administrativnim, kulturnim, naučnim, obrazovnim i drugim centrima. Kakanj spada u red sredina čija prošlost definitivno može da doprinese boljem razumijevanju pojedinih procesa ili cijelih razdoblja bosanskohercegovačke prošlosti, ali su ozbiljniji istraživački poduhvati u tom pogledu do sada uglavnom zaobilazili ovu malu, ali interesantnu lokalnu zajednicu.

Zavičajna historija


Moderna historija Kaknja usko je vezana uz djelatnost lokalnog Rudnika mrkog uglja, pa i sam grad nastaje i razvija se zahvaljujući potrebi servisiranja normalnog funkcionisanja ovog preduzeća. Rudniku su potrebni radnici, najvećim dijelom rudari, ali i upravnici, administrativci i birokrate, kuhari, ljekari, pomoćni radnici, šoferi i brojni drugi. U početnoj fazi razvoja Rudnika većinu potrebnih radnika nije moguće pronaći u neposrednoj okolini, pa se zaposlenici pronalaze u Zenici, Visokom, Fojnici i drugim gradovima Bosne i Hercegovine, ali i ostalih dijelova Austro-Ugarske monarhije, tokom čije uprave se i otvara preduzeće. Međutim, odakle god dolazili, svi radnici imaju zajedničke osnovne potrebe poput odgovarajućeg smještaja, osigurane opskrbe barem osnovnim namirnicama, minimalne ljekarske zaštite, nekog vida društvenog pa i kulturnog života i slično. Rudnik je institucija koja osigurava zadovoljavanje ovih potreba svojih radnika kojih je vremenom sve više (i radnika i potreba), pa se postepeno mala radnička kolonija transformiše u, još uvijek malu, gradsku sredinu koja dobija naziv Kakanj. Ostaje zabilježeno da je Rudnik stariji od Kaknja, te da lokalna uprava nastaje od rudničke administracije. Gotovo identičan proces možemo vidjeti i u brojnim drugim gradovima koji se po istom, „kakanjskom“, modelu razvijaju i u kasnijim razdobljima, a razvoj Novog Travnika tokom socijalizma je možda po obimu i karakteru najsličniji situaciji u Kaknju.
Proces transformacije Kaknja od kolonije do modernog grada trajao je više od cijelog stoljeća, a obilježen je utjecajima različitih globalnih faktora poput razdoblja ratova i mirova, djelovanja različitih političkih, ideoloških, društvenih, ekonomskih i drugih sistema i modela. Rudnik i njegov grad su tokom tog perioda prošli kroz različite faze uspona, stagnacija i padova, ali je uvijek bila prisutna jedna konstanta – i Rudnik, a još više grad, su se kontinuirano mijenjali. Pri tome ne mislimo samo na promijenjenu urbanu fizionomiju grada, koja sigurno jeste najdrastičnije izmijenila izgled, već i na promjene na demografskoj, društvenoj i identitetskoj razini.

Priča o ljudima


RaifČehajić se prihvatio velikog izazova u želji da detektuje i prezentuje sve spomenute promjene koje su se odvijale, i još uvijek odvijaju, na kakanjskom području od austro-ugarskog do razdoblja savremene Bosne i Hercegovine. Oskudni podaci iz još siromašnije literature o historiji Kaknja, sada su značajno prošireni informacijama koje je Čehajić prikupio analizom, prvenstveno, lokalne kakanjske štampe, ali i podacima iz listova koji su izlazili u Zenici i Sarajevu. Autor je temeljito analizirao principe stambene izgradnje, dajući detaljne podatke o podizanju pojedinačnih stambenih objekata, ali i kompletnih naselja, predstavio je i proces postepenog prelaska na plansko usmjeravanje urbanističkog razvoja Kaknja, ali i odstupanja od prvobitno zacrtanih projekata. Razvoj saobraćajne i komunalne infrastrukture, uspostava mreže obrazovnih institucija, zdravstvene i socijalne zaštite, početak sportskog i kulturnog života u gradu, kao i kontinuirani rad na njihovom unapređenju - samo su neke od crtica iz Čehajićeve interesantne knjige. Interesantno je pratiti, naprimjer, razvoj ugostiteljskog i trgovačkog sektora, od pojave prvih malih kafana i trgovačkih radnji tokom austro-ugarskog razdoblja, do izgradnje modernog hotela u socijalističkom i brojnih velikih trgovačkih centara u savremenom dobu. Veliki su to koraci maloga grada u relativno kratkom razdoblju, iako toga vjerovatno nismo ni svjesni, jer se stoljeće čini dugim razdobljem iz perspektive trajanja prosječnog ljudskog života, a ono je zapravo samo kratki treptaj u dubini historijskog vremena. Bitno je istaknuti da, iako naslov to možda sugeriše, knjiga „Urbanizacija Kaknja – od kolonije do modernog grada“ nije samo priča o zgradama, cestama i industrijskim pogonima, niti je to priča o poprilično apstraktnom pojmu grada. Naprotiv, knjiga pred vama je priča o ljudima, bez kojih bi uostalom svaki grad i bio samo puki niz objekata napravljenih od betona, čelika, stakla ili nekog drugog pogodnog ili dostupnog materijala.

raifurbanizacija
Zbog svega navedenog, knjigu RaifaČehajića bismo mogli definisati kao emotivno putovanje, utemeljeno na objektivnim činjenicama, kroz prošlost Kaknja koji nije postao gradom onog trenutka kada je otvorena neka nova rudarska jama ili kada je napravljena neka nova zgrada, već onda kada su ljudi koji su došli u Kakanj da u njemu žive i rade, odlučili da tu i okončaju svoj život.
Prošlost, sadašnjost i, vjerovatno barem skorija, budućnost Kaknja su usko vezane uz rudarstvo. Generacije kakanjskih rudara eksploatirale su vrijedan resurs koji je gradio budućnost Kaknja, ali i brojnih drugih gradova širom svijeta. U vremenu u kojem živimo budućnost eksploatacije uglja u Bosni i Hercegovini čini se poprilično neizvjesnom, ali bez obzira na to rudarstvo će sigurno opstati, a rudari i dalje ostati cijenjeni. Uostalom, RaifČehajić je pokazao da postoje različite vrste rudara. Naime, RaifČehajić se nije odrekao baštine svog rodnog grada, jer je i on sam ostao u plemenitom zanimanju rudara. Međutim, za razliku od većine kakanjskih rudara, RaifČehajić nije vadio ugalj iz utrobe zemlje, ali zato jeste izvukao priče i podatke o Kaknju iz prašine zaborava. Time je učinio veliku uslugu i Kaknju i rudarima, osiguravši im sigurno bivstvovanje u budućnosti na stranicama ove knjige, koju toplo preporučujem za čitanje svima koji se ne boje usvajanja novih znanja.

Preneseno iz Oslobođenja, petak 30. april/travanj 2021.

Nazad na naslovnicu Objavite na Facebook-u