KakanjLive | Subota, 19.08.2017. godine

Višegradski krst srama urliče nad žrtvama

15.04.2017. - Najmlađe dijete u Višegradu imalo je dva dana prije nego što je izgorjelo zbog ideje velike Srbije i majčice Rusije

krstvišwegradvelika

Piše:
Dragan Bursać

Višegradom i dan danas sasvim slobodno hodaju krvnici i zločinci  Al Jazeera

Kako obesmisliti svoj narod? Kako popljuvati i uniziti sebe i u svoje ime degradirati svoje potomstvo? Lako.

Evo, u Višegradu je podignut krst stranim, ruskim ratnicima. Dobrovoljcima. U gradu u kojem su srpske snage spalile, silovale, mučile i ubile oko 3.000 Bošnjaka bez bilo kakvog obilježenog pokajničkog znamenja o nastradalim civilima i u kome su se Srbi obrukali za vijeke vijekova.

Takvo neuvažavanje, blaćenje i masovna stranputica prevazilazi sve ljudske okvire. Za ova i ovakva poniženja, biće potrebni vijekovi da se sapere sramota sa lica cjelokupnog srpskog naroda u čije ime je i bez čijeg pitanja je nekolicina neodgovornih uzela prekrajati čitavu jednu povijest.

Znaju li ti ljudi za Boga? Znaju li da je Višegrad simbol stradanja Bošnjaka? Znaju li da je to grad masovnih silovanja? Na koncu, znaju li ti neimari da je Višegrad "grad lomača"?

Arhitektura ljudskog zla

Izgleda da je graditeljima krsta nepoznat taj pojam. A ko su arhitekte ovog simbola provokacije, razdora i sramote iznad Višegrada?

To su ljudi iz Odbora za njegovanje tradicije oslobodilačkih ratova Vlade Republike Srpske, ljudi iz Boračke organizacije RS i opštine Višegrad. Dakle, to je cjelokupna nomenklatura vlasti - od one najniže lokalne do entitetske. I svi su saučesnici u ovom perverznom performansu.

Pod plaštom nekakvog rusko-srpskog prijateljstva, vlasti Republike Srpske ne samo da dopuštaju ovakav jedan nakaradan događaj, ne samo da daju zakonski pečat svemu ovome, nego sa skrivenim revizionističkim odobravanjem izvlače zaključke kako se radi o "pravednicima", koji su poginuli u nekakvom otadžbinskom ratu. A riječ je o dobrovoljcima, koji su došli iz bijela svijeta, iz Rusije, e da bi blatili i tu Rusiju i njenu antifašističku tradiciju.

I možda bi poneko mogao povjerovati u priče o nekakvoj iskrenoj "bratskoj" pomoći Rusa da nije bilo vatre zla koja je spalila sve iluzije u ognju varvarstva upravo nad tim Višegradom 1992. godine. A taj pakleni sjaj, to grotlo đavolje doslovno je progutalo nejač. U ime te ideologije, paravojne formacije Milana i Sredoja Lukića u naselju Bikavac i u Pionirskoj ulici u dvije kuće toga ljeta spalili su više od 140 žena, djece i staraca.

O, gradski oci Višegrada i Republike Srpske, vi što krst postavljate ruskim vojnicima, znate li da je najmlađe dijete imalo dva dana, prije nego je izgorjelo zbog ideje velike Srbije i majčice Rusije? Znate li vi što krst podižete da jedna spaljena beba nije imena imala? Morali su joj ime dati, prije nego što su pošli u potragu za kostima i prahom njenim.

Znate li, oci, veliki i moćni, neimari i graditelji krsta, kakve rane stvarate izranjavanom, obespravljenom i desetkovanom stanovništvu Podrinja i Višegrada na koncu? Jeste li barem pročitali, ako se već kunete u svoju pravičnost, da je neko u vaše ime ubio na teritoriji iste te opštine Višegrad najmanje 3.000 ljudi i više od 130 djece?

I to kako ubio... na najbrutalniji i najmonstruozniji način. Nejač je mučena, zlostavljana, silovana, proganjana, a onda u gradu na lomači besprizorno spaljena. Zar to nije dovoljno za stoljetni muk? Zar nije sramota do neba podizati nekakav krst paravojnim formacijama koje su bile saučesnici zločina? Gdje će vam duša?

A duša, treba vas i to podsjetiti, preživjela je u nekih žrtava. Riječi i misli preživjele su i vatre smrti. Pitam znači li vam ovo šta dok stojite pod krstom?

Šta se promijenilo u posljednjih 25 godina?

"Izgubio sam suprugu, ćerku Elmu od 5,5 godina, sina Ensara od nepune dvije godine. Svastika mi je imala sedam godina. Od suprugine familije tu je bila njena majka, dvije sestre, snaha, djeca... Svi su živi izgorjeli. Kada sam to saznao, i danas pamtim, skamenio sam se. Tri dana nisam mogao suzu pustiti, krio sam se od naroda. Bio sam skamenjen, ne znam kako sam opstao, bio sam izgubio volju za životom".

Znače li vam išta riječi Esada Tufekčića, koji je u kući na Bikavcu izgubio cijelu porodicu te 1992. godine?

I šta se promijenilo u ovih 25 godina u Višegradu?

Onaj mračni grad, koji se nagledao zla u posljednjih četvrt vijeka urliče tugom. Urliče tišinom.

Most Mehmed-paše Sokolovića, koji se nagledao zla svakovjekovnog, ispod koga je krv tekla Drinom i u crveno je farbala, hoće sam u vodu da skoči... I to ne od srdžbe i bijesa, nego od sramote, kad srama i stida nemaju oni koji bi se trebali u mišje rupe zavući.

Zaklao joj sina pred očima

A sjećate li se hotela "Vilina vlas", graditelji krsta? Sjećate li se planskog i sistematskog silovanja u gradu Višegradu u ime ideologije koju su branili ruski dobrovoljci? Ne sjećate?

"Prvi put me je Milan Lukić silovao u kući. Onda me odveo u dvorište gdje je bio moj šesnaestogodišnji sin. Lukić ga je zgrabio, odvukao u kuću i izašao napolje sa kompletom noževa u rukama. Pitao me je, koji je najoštriji. Odgovorila sam. Zaklao mi je sina tim istim nožem. Samo sam čula kako izgovara 'Mama' prije nego je umro. Onda me Lukić ponovo silovao, tu u avliji", priča naša sagovornica. Kaže nam i da ju je Lukić posle toga odveo u "Vilinu vlas".

Ovo je iskaz samo jedne žene za Balkan Insight. Takvih, istinitih priča je na stotine.

A, znate li, arhitekte krsta, ko je Zehra Turjačanin? E, pa to vam je jedina osoba koja je preživjela masovno spaljivanje Bošnjaka u Višegradu. To je osoba koja je svjedočila u Hagu i svijetu obznanila svu brutalnost monstruma, koji su u ime nacionalističke velikosrpske i proruske ideologije spalili žive ljude. Taj iskaz je uzdrmao sve u sudnici. Sve osim monstruma.

Nekako je preživjela. Sa opekotinama trećeg stepena, uspjela se spasiti. Tek da se pribilježi, u plamenu kuće Aljića nestale su njene majka, mentalno oboljela sestra, druga sestra sa dvoje djece i snaha sa sinom. Peče li vas to, dok stojite podno krsta?

I znate šta je poručila svijetu, koji se tresao od njenih riječi i užasa koji je preživjela iz Haške sudnice?

"Bez obzira na sve što se dogodilo, život je lijep i ja želim da živim".

Zehra je u paklu, u tom devetom krugu vatre preživjela, našla je smisao života.

Sa druge strane, ovih dana u Višegradu, kao i svih ovih godina, čini se da je jedino smrt našla svoj smisao. Smrt koju niti ljepota Drine, niti priroda, niti Latasov most ne mogu otjerati. To je ona smrt, koja kao prokletinja zadnjih četvrt vijeka salijeće Višegrad i ne da mira ni živima. To je onaj Dementor, koji isisava svu ljudskost i svakog 13. marta se oglasi kakvom četničkom koračnicom, trubom, postrojavanjem, marširanjem. A, sad kao pečat crni, stoji krstača od pet i po metara, koja je finalni udar na žrtve i verifikacija zločina..

Hoće li im djeca oprostiti?

A, sve to u nazovi, civilizovanom svijetu, gdje postoje presude, kazne, zločinci i žrtve... Samo nazovi. Jer, Višegradom i dan danas sasvim slobodno hodaju krvnici i zločinci, koji nikada nisu bili osuđeni ni za saobraćajni prekršaj, a kamoli za užase neizrecive. Pored njih, sluđena i zaboravljena hoda rodbina žrtava, koja nikad ni jedne kosti skrivene nije našla.

Pa je tako zločin ubistva pojačan zločinom ćutanja i skrivanja.

Pa je onda, na sramotu svih nas, posve logično što se, eto u tom Višegradu, sve uz odobrenje gradskih i entiteskih vlasti, podiže krst ljudima koji su došli sa drugog kraja svijeta da bi pomagali krvnicima.

Pa se onda u tako silovanoj povijesti zločinci i saučesnici uzdižu na nivo žrtve, a žrtva se zaboravlja.

Pa se nađe još neko ko će sve to odobriti, organizovati, sagraditi i u (izmišljenu) tradiciju prevesti. Opet na sramotu od koje kao Munkov Urlik vrišti Drina podno Višegrada.

I možda ljudima koji su podigli krst nad Višegradom oprosti i Bog i žrtve, ali kako će potomstvo i povijest?

Stavovi izraženi u ovom tekstu su autorovi i ne odražavaju nužno uredničku politiku Al Jazeere.

Izvor: Al Jazeera

Nazad na naslovnicu Objavite na Facebook-u