KakanjLive | Srijeda, 23.08.2017. godine

Razigrani Zijah Sokolović nasmijao Kakanjce

02.08.2017. - Nakon što je Josip Pejaković napunio Park Doma kulture, još jedan velikan bh pozorišne scene, Zijah Sokolović je održao predstavu pred više od 250 Kakanjaca i Kakanjki

U Parku Doma kulture u okviru manifestacije Kakanjski dani 2017 bosanskohercegovački umjetnik Zijah Sokolović je održao predstavu ''Kobajagi donijela me roda''. Predstava je premijerno odigrana davne 1993. godine u Beču. Ovo je predstava koja bi trebala roditeljima olakšati da odgovore svojim mališanima na pitanje ''Odkud smo došli?'' Gospodin Sokolović kaže kako će razrješenje ove misterije pomoći kako bi kasnije razumjeli ljubav i svijet u kojem živimo. U vrijeme novih medija, silnih društvenih mreža najmlađi se smiju pričama o rodi i bebama, o saznanjima nastanka života. Ova predstava je pravi primjer kako mladima da objasnimo kako su došli na svijet, a da to bude prirodno, istinito i razumljivo, sa velikom mjerom ukusa i bez suvišnog zaplitanja u mutne metafore. Svojim sjajnim glumačkim vještinama gospodin Sokolović je to uspio,ali je uspio i da nasmije mnogobrojnu publiku i osvoji gromoglasne aplauze.

 

Kakanjci o predstavi ''Kobajagi donijela me roda''

Azir Ganić

Azir Ganić:

-Predstava je fantastična. Rado idemo na predstave gospodina Sokolovića bilo gdje u okruženju kada mi to obaveze dozvole. Predstave su mnogo neobične, ali prije svega edukativne i svi možemo da naučimo nešto novo.

Slavica Čengić

Slavica Čengić:

-Mladi su danas sve više skloni šundu i kiču, sluša se turbofolk i kojekakva ''muzika''. Slabo ili nikako smo kulturno osviješteni. Kroz predstave glumca Zijaha Sokolovića možemo tako mnogo da naučimo. Otvaraju nam se novi vidici, a usput se tako divno zabavimo i nasmijemo. Zaista mi je drago što sam večeras imala priliku biti ovdje.

Zijah Sokolović

Razgovor sa Zijahom Sokolovićem

Kako i kada je nastala predstava ''Kobajagi donijela me roda''?

-Predstava je nastala u Austriji 1993. godine. Počinjao sam neki novi život u jednom drugačijem svijetu od onog kojeg sam ja poznavao i u kojem sa umio da živim. Ovo je jedan pokušaj da kao glumac istražujem granice i prostore pozorišta i granice igre kao čovjeka koji se bavi glumom. Odlazeći tamo smatrao sam da neki drugi prostor i drugo vrijeme mora da ima neka druga sredstva. Počeo sam da pravim predstave od jedne riječi da vidim gdje teme o drogi, demokraciji, nasilju ili nečemu drugom mogu u igri da dobiju na dramaturgiji i to istraživanje me dovelo u jedan neobičan i novi za mene vrlo interesantan svijet.

''Male'' sredine i veliki glumci?

-Kakanj jeste mali ali što se tiče kvantiteta umjetničkih doživljaja ili predstava, ali ljudi koji su došli su veliki. Mislim da su razumjeli moju predstavu i da su imali priliku da me po završetku predstave još bolje upoznaju. Vjerujem da je taj naš dijalog jedno novo bogato iskustvo za mene, ali i za njih.

U predstavi ste rekli da je glumac kao drvo, da daje sve od sebe. Možete li nam to pojasniti?

-Ako čovjek odluči da se bavi glumom ili bilo kojim drugim zanimanjem onda mora da poštuje moralna pravila koja uspostavlja taj zanat i da uspostavi svoje moralne granice.

Umjetnost kao oblik komunikacije... Imate interesantne teme na kojima radite i kroz koje edukujete mlađe naraštaje. Droga, nasilje, ravnopravnost, rođenje .. samo su neke od tema.

-Mislim da su informacije koje dobijamo putem medija informacije koje globalizuju masu, a mi putem naših predstava nastojimo preventivno djelovati na mlade.

U glumi možemo govoriti o prošlosti i budućnosti. Prošlost za vas dovoljno govori, a šta možemo očekivati od Zijaha Sokolovića u bliskoj budućnosti?

-Imam zaista mnogo lijepih ideja. Čovjek mora da traži neke nove načine izražavanja. Imao sam par predstava u Beču, radio sam i jedan film i sad će biti jedna pauza u smislu novih predstava, ali u smislu prezentacija knjige i određenih projekata to može sve ići svojim putem.

Vaše predstave su zaista iscrpljujuće. Govorom tijela se u velikoj mjeri približite publici. Gdje crpite energiju?

-Mislim da svaki čovjek ima tu enegriju, samo je pitanje da li će da prevaziđe taj jedan provincijski nivo sebe u smislu da li se isplati da se trudi ili da li se ne isplati. I da li čovjek može da razumije kad se isprazni da se automatski ispunio energijom koja ga vodi u nove prostore, a mi se nažalost bojimo novih prostora.

E.Škulj/KakanjLive

Nazad na naslovnicu Objavite na Facebook-u