KakanjLive | Srijeda, 13.12.2017. godine

Mrzila sam HVO i proganjanje Bošnjaka-bilo nas je stid

28.11.2017. - Novinarka Štefica Galić iz Mostara i njen pokojni suprug Nedeljko Neđo Galić, tokom sukoba HVO-a i ARBIH, uz pomoć krivotvorenih garantnih pisama spasili su oko hiljadu Bošnjaka iz logora Heliodrom. Zbog hrabrih gesti, ali i nakon emitovanja filma o njenom mužu, Štefica je godinama izložena verbalnim, pa i fizičkim maltretiranjima.

stefica

Štefica Galić

Autor teksta: Đenana Kaminić
Izvor: N1


Štefica i njen pokojni suprug Neđo, inače Hrvat iz Ljubuškog, do rata su imali miran i sretan život. Okruženi porodicom i prijateljima, radili su u vlastitoj fotografskoj radnji. Živjeli su lijepo sve do ratnog doba, kada je njihov dom postao posljednja luka spasa za Bošnjake iz Ljubuškog.

"15. 8. pred našom kućom koja se nalazi u blizini policijske stanice i zatvora, ujutro su osvanuli svi Bošnjaci iz Ljubuškog stariji od 18 i mlađi od 60 godina. Stajali su pred kućom u blizini. Ja sam plakala, bila sam prestrašena, nisam znala šta se dešava, gdje će s njima, rekli su evidencija neka, međutim onda su ih natrpali u tri kamiona, ljudi su bili izbezumljeni, prestrašeni, gledali su u nas, mi smo gledali u njih", kaže Štefica Galić, urednica portala Tačno.net.

Odmah su, kaže prepoznali kriminalnost tih deportacija. U svojoj radnji krivotvorili su pozivna pisma zatočenih Bošnjaka da bi mogli biti pušteni iz logora Heliodrom. Vlasti bi puštale zarobljenike ako dokažu putem pozivnog pisma da poznaju nekoga van BiH kod koga mogu otići.

"Mi smo to krivotvorili, izvlačili smo jednog po jednog sa Heliodroma, kad su svi izišli, zadnji je izišao Mujo Špago naš prijatelj. Ljudi su se vraćali sa Heliodroma, za jedno 15-ak dana, svi su bili mršavi, prestrašeni, sagnute glave, rasprodavali su sve što su imali i odlazili su. To je bilo nestvarno tih dana, osjećala sam se poniženo, mrzila sam sav taj fašizam koji se provodio. Mrzila sam HVO i proganjanje Bošnjaka, bilo nas je stid. Neđo je govorio stid me hodati ulicom, stid me da se zovem kako se zovem, nas su u to vrijeme zvali mudžahedinska ambasada", kaže Galić.
Bilo je, kaže Štefica dobrih ljudi koji su pomagali tajno, no jedino su oni pomagali javno i nikad se nije kajala zbog dobrih djela učinjenih iskreno i po savjesti.

"Osjećala sam da je najnormalnije biti s njima, protiv svakog sam fašizma, protiv hiljadu puta proklete Herceg-Bosne i njenog fašizma", kaže Galić.

A prisjeća se i sudbine Sretana Kapetanovića, komandanta odbrane Počitelja. Kaže bio je to heroj Hercegovine, jedan od rijetkih koji se suprotstavio tom progonu.

"Od njih je traženo da ostave oružje, da se predaju, da zajedno sa svim ljudima idu u Dretelj i u Gabelu u logor, on je odbio to, nije želio biti dio Herceg-Bosne, međutim oni su postrojili žene, djecu, civile na parking ispred Počitelja i tražili su ukoliko se on ne preda da će ubijati jedno po jedno i on čim je to čuo predao se, odveli su ga u policijsku stanicu, pa u zatvor gdje je mučen. Njegova porodica je saznala da ga je bojna za posebne namjere Ludvig Pavlović odvela, oni su ga mučili, malteritrali, bacili su mu tijelo u Neretvu, tijelo je isplutalo oko Metkovića, nakon obdukcije je sahranjen u Splitu u zajedničku grobnicu", navodi ona.

Sramotno je, kaže, da ni danas niko nije kažnjen, nalogodavci su u Hagu, ali izvršioci su u Čapljini i hodaju slobodno. Zgađeni nasiljem tokom rata nad njihovim sugrađanima s kojima su godinama živjeli u miru i prijateljstvu, Neđo i Štefica napustili su Ljubuški krajem 1993., i otišli su u Prag. Nakon godinu dana ponovo se vraćaju i žive jako teško, u kuću i radnju im niko nije svraćao. Nkaon nekoliko godina Neđo se razbolio i umro. Štefica ostaje sama s djecom, ali hrabro nastavlja tradiciju suprotstavljanja šovinizmu i nacionalizmu. Nakon emitovanja dokumentarca o njenom mužu “Neđo od Ljubuškog” postala je meta prijetnji nasiljem. Biva pretučena, pa stoga odlučuje napustiti Ljubuški i život nastaviti u Mostaru.

"Rekla sam tada odlazim iz Ljubuškog, ovo nije moj grad, ono što je nekad bio. Otišla sam jer nisam mogla živjeti s tom osvetom palanke koja je licemjerno šutila o istini koja se dogodila, o kojoj sam ja javno progovorila kad se događala, govorim danas i govorit ću do smrti".

No promjena adrese za Šteficu nije značila mirniji život, vrijeđanja i prijetnje ipak su nastavljene.
"Dosta mojih 'prijatelja' zvali su me vrijeđali, govorili 'zašto ti govoriš, neka oni laju, ti ne smiješ govoriti, ti si naša'. Ja nisam ničija, ja sam svoja, govorit ću, jer u službi sam istine, i uvijek ću govoriti istinu ma koliko me to koštalo".

Štefica je poznata kao jedna od rijetkih osoba u BiH koje kontinuirano upozoravaju na fašizaciju društva. Prošle godine je podigla krivičnu prijavu povodom okačenih zastava tzv Herceg-Bosne u Mostaru, nakon čega je dodatno prikazana kao izdajica hrvatskog naroda. Istraga u ovom slučaju ostala je u toku i nakon godinu dana.

"O tim zastavama, svi su rekli da ih niko nije postavio, međutim moj prijatelj koji je izlazio iz kina u 00:40,vidio je da je policija obezbjeđivala postavljanje zastava, sve ima na snimkama koje su u Mepasu".

Politika Herceg Bosna živi i danas, a živjet će i nakon presude haškoj šestorci, kaže Štefica. A iako su napadi na nju ostavili brojne traume i posljedice , ona ipak ne odustaje, odlučno nastavlja borbu protiv fašizma.

Izvor: N1

Nazad na naslovnicu Objavite na Facebook-u