KakanjLive | Nedjelja, 21.10.2018. godine

Dvadeset godina od oproštaja sa Parnjačom

18.07.2018. - Prije dvadeset godina, 18. jula 1998. Godine lokomotiva koju su zvali Amerikanka, Manevarka, Tenderka, Parnjača, kojoj Kakanjci dadoše i muško ime Ćiro, odradila je svoju oproštajnu vožnju, kroz najuži centar Kaknja, kojim su vozovi i lokomotive prolazili punih 97 godina

DSC08844

Ako pod naseljenim mjestom Kakanj podrazumijevamo prostor duž rijeke Zgošće, od Albanije do Željezničke stanice, i ako vrijeme u kojem posmatramo to naseljeno mjesto počinje i završava u dvadesetom stoljeću, od 1900. do 2000. godine, onda možemo govoriti o mjestu koje je imalo nekoliko željezničkih pruga, sa kolosijecima od 500 do 1435 mm i sa bezbroj željezničkih vagona i na desetine različitih lokomotiva.

Sa otvaranjem Rudnika Kakanj 1900. godine, ukazuje se potreba za transportom i uglja i jalovine. Pošto se ugalj prvo eksploatisao na području Lisina, zatim u Kukači (Brnj) i na desnoj obali Zgošće u Staroj jami u reviru Popi, trebalo ga je transportovati do Separacije, koja se nalazila kod, Stare direkcije Rudnika. Ugalj je do Separacije dopreman, malim vagonetima i uskim prugama širene 500 mm. Tako je ugalj, kasnije, iz Nove jame od Bukovlja do Separacije transportovan lokomotivom na parnu vuču i vagonetima koji su se nazivali kolicima. Još kasnije ugalj se sa Stare jame transportovao uskim malim kolosijekom i elektro lokomotivama. Jalovina koja se izdvajala na staroj Separaciji također je transportovana malim uskim prugama i vagonetima, tako su nastale vještačke „kamare“, na kojima se danas nalazi stadion Rudara, romsko naselje Varda i Trgošpedov Baucentar.

Dakle kompletno naselje Kakanj, u današnjim razmjerama imalo je svoje pruge i vozove, ali najvažnija i najveća pruga bila je pruga za transport uglja od Rudnika do Željezničke stanice Kakanj-Doboj na pruzi Brod-Sarajevo odakle se odvozio za industrjsku upotrebu u tadašnjoj Austro ugarskoj monarhiji, odnosno aneksiranoj Bosni i Hercegovini.

DSC08849

Željeznička stanica je nosila ime Kakanj-Doboj, zato što je bila locirana između ova dva mjesta, a najbliže naseljeno mjesto stanici bio je Doboj. Do izgrdanje pruge od stare Separacije Rudnika prema Željezničkoj stanici, ugalj iskopan istražnim radovima se transportovao volovskim i konjskim zaprežnim kolima, do skele na rijeci Bosni, koja se nalazila nizvodno od ušća Zgošće u Bosnu. Samo godinu dana nakon što je počelo otvaranje Rudnika, dakle 1901. godine, na dan 23. marta izgrađena je pruga kojom se iskopani ugalj prevozio do Željezničke stanice. Najveća prepreka bila je izgradnja mosta na rijeci Bosni, koji je završen sa dolaskom proljeća te 1901.
Interesntno je da se prugom nije transportovao samo ugalj već i poštanske pošiljke. Naime, u krugu Rudnika bila je smještena zgrada pošte, a pošto se u to vrijeme skoro cijeli poštanski saobraćaj svodio na rudničke pošiljke, prugom je saobraćala i motorna terezina ili drezina dovozeći i odvozeći poštanske pošiljke.
Rudnička Separacija sa Željezničkom stanicom sve do 1948. godine bila je povezana uskotračnim kolosijekom, a u toj godini u funkciju je pušten normalni kolosijek (1435 mm). Poslije Drugog svjetskog rata, velikim radnim akcijama izgrađena je pruga normalnog kolosjeka Šamac – Sarajevo, pa su i rudnički kolosijeci prilagođeni novim standardima. Tek tada počinje priča o lokomotivi 62-015 koja je od 24. maja 2017. zvanično eksponat Muzeja Kakanj.

DSC08846

Lokomotiva serijskog broja 62-015 je manevarske lokomotiva. Zato su je nazivali Manevarka. Pošto je proizvedena u Sjedinjenim Američkim Državama, zvali su je i Amerikanka. Imala je nadimak i Tenderka. Zvali smo je i Parnjača. Govorim o imenima koja nisu karakteristična samo za Kakanj, već uopšte na prostorima Jugoslavanske državne željeznice. Mi smo u Kaknju žargonski sve lokomotive koje su pištale, dimile, tutnjale kroz grad, zajedno sa vagonima, nazivali Parnjača, a kasnije i Ćiro. Ustvari Ćirom su se nazivali putnički vozovi koji su saobraćali uskotračnim prugama sa parnim lokomotivama, pa je otuda taj naziv, prenesen i među nas u Kaknju. Kada bi lokomotiva sa vagonima uglja ili bez njih prolazila kroz grad, govorilo se: „Ide Ćiro, skloni veš sa balkona“. Domaćice bi izlazile na blakone i prozore pa uklanjale haljine sa štrikova, razastrte da se suše.

Ovo je manevarska lokomotiva. To znači lokomotiva koja služi za manipulaciju vagona, ili kompozicija vagona na željezničkim stanicama i skretnicama. To je lokomotiva koja ima karkteristike, pogodne za vuču kompozicija izvan otvorenih pruga, odnosno u lokalnom željezničkom saobraćaju. Zato je bila pogodna za transport uglja od Separacije do Željezničke stanice, a kasnije od Stare do Nove Separacije ( od 1954.g.). Ko zna koliko je vagona i tona uglja prevezla? Kada smo pravili dokumentarni film o Rudniku Kakanj (2002.g.), na stogodišnjicu neprekidnog rada, ekipa tog filma je pokušala izračunati koliko bi bila dugačka željeznička kompozicja sa prevezenim ugljem, a iskopanim u tih stotinu godina. Prestali smo računati, a pola u šali-pola u zbilji, konstatovali smo da bi ta kompozicija sasvim sigurno nekoliko puta opasla ekvator, najdužu Zemljinu paralelu, koja je dijeli na dvije polutke. Vjerujem da svi Kakanjci koji desetljećima pamte Ćiru, misle da je ta kompozicja još i duža.

Ovo je lokomotiva koju su nazivali i Amerikanka. Proizvedena je 1944. godine, a na osnovu nekih logičkih poveznica, do kojih sam došao, najpoznatijom svjetskom tražilicom (Google), najvjerovarnije u Pensilvaniji. Iste godine je stavljena na raspolaganje Armiji Sjedinjenih Američkih Država, a trag o tome imamo u rudničkom dokumentu koji govori o tehničkim karakteristikama lokomotive. Kao pomoć u obnovi ratom porušene zemlje, poslije Drugog svjetskog rata, dodjeljena je Jugoslovenskim državnim željeznicama. Tada je i dobila nadimak Tenderka, a tender na njoj je ustvari spremište za vodu i ugalj. Izgradnjom normalnog kolosjeka, Šamac-Sarajevo i izgradnjom kraka normalnog kolosijeka kroz Kakanj, Rudniku je na raspolaganje najvjerovatnije data poslije 1948. godine. Prije nije mogla, jer nismo imali normalni kolosijek.

DSC08847

Primjetili ste da sam spomenu jedan datum. To je 23. mart 1901. godine. U historiji Rudnika Kakanj, zabilježen je kao datum kada je sa radom počela željeznička pruga od stare Separacije do Željezničke stanice. Sada ću pomenuti još jedan datum. To je 18. juli 1998. godine. Na ovaj dan, ova Amerikanka, Manevarka, Tenderka, Parnjača, kojoj Kakanjci dadoše muško ime Ćiro, odradila je svoju oproštajnu vožnju, kroz najuži centar Kaknja, kojim su vozovi i lokomotive prolazili punih 97 godina. Bilo je to vrijeme, kada se počelo ozbiljnije razmišljati o novoj urbanoj sredini i doprinosu kojeg Rudnik tome može dati. Načelnik Općine Kakanj bio je Kemal Brodlija, a generalni direktor Rudnika Avdo Suljić. Tog ljeta prestali smo brojati vagone sa natovarenim ugljem. Što ih je više bilo, značilo je da će proizvodnja biti veća i da će plate biti bolje. Tog ljeta, još smo svjedočili demantaži pruge i koliko god sklanjali veš sa balkona, psovali zbog namjernog puštanja pare i još namjernijeg zvižduka lokomotive kojeg je proizvodio mašinovođa skrećući pažnju na sebe, bilo nam je nekako žao, što sve to opet ne čujemo, i ne vidimo. Danas se realizuju novi planovi za još ljepše i funkcionalnije uređenje tog prostora. Tako je to u vremenu. Svako ima ono nešto po čemu će generacije pričati kako je baš u njihovom vaktu u Kaknju bilo najljepše. Ćiro je zato, od 24. Maja 2017. godine dio eksponata Muzeja Kakanj, a nalazi se u dvorištu Osnovne škole „Hamdija Kreševljaković“.

Adib ZEKIĆ/KakanjLive

Nazad na naslovnicu Objavite na Facebook-u