KakanjLive | Srijeda, 28.06.2017. godine

DSM je veleprodajni snabdjevač namještaja za cijelu BiH

14.06.2017. - U saradnji sa Udruženjem privrednika općine Kakanj (UPOK) internet portal Kakanjlive predstavlja članove Upravnog odbora UPOK-a. Istovremeno predstavlja i njihove firme, njihovu djelatnost, kao privredne subjekte koji su prošli različite puteve od osnivanja do razvoja, kako bi postali to što danas jesu – firme sa poslovnim ugledom i prepoznatljivim imidžom. Predstavljamo Mevludina Delibašića i DSM d.o.o. Kakanj.

Mevludin Delibašić vlasnik i direktor DSM-a se doima kao čovjek koji, kada govori, pazi da vas govorom ne povrijedi. Kada hoda, kao da pazi da mu ne vidite ili ne čujete korak. Čini to mirno. Kada je u sportskoj dvorani punoj poput kutije šibica, zahvaljujući upravo njemu i ljubavi prema košarci, kao da se trudi ostati ne primjećen. Ako mu se zagledate u lice vidjet ćete blagost, mirnoću, nježnost, bjelinu čista obraza i duše. Imao je dječačke snove. Htio je postati vrhunski košarkaški trener. Najbolji. Međutim, snovi su snovi, a život, posebno poslije rata u Bosni i Hercegovini potpuno druga priča. Postao je uspješan biznismen. Vlasnik i lider menadžer uspješne firme. Kako je nastajala firma, koja danas namještajem snabdijeva oko 200 prodajnih salona u BiH, pitali smo Mevludina Delibašića na početku ovog razgovora?

Kad se muž i žena dogovore

DELIBAŠIĆ: Zajedno, moja supruga Sedmedina i ja razmišljali smo i planirali šta bi mogli raditi i treba li se upustiti u privatni biznis, s obzirom da sam bio zaposlen u Delibašić Poliuretanima. Iznajmili smo prostor kod zgrade Osnovne škole „Hamdija Kreševljaković“ i odlučili da se bavimo prodajom namještaja. Cijenili smo da je to roba koja poslije rata, koji je dosta toga uništio i devastirao, treba imati prolaz na tržištu. Nismo loše procijenili. Sve je krenulo 1999. godine. Nastao je DSM trade, a skraćenica u nazivu su prva slova našeg prezimena i naših imena: Delibašić Sedmedina i Mevludin. U početku troje zaposlenih. Posao se sjajno razvijao, i odlučio sam napustiti firmu Delibašić Poliuretani. Nakon dvije godine smo iznajmili prostor od RMU Kakanj za naš prodajni salon, a onda 2003. godine i prostor bivše Kasine. Vremenom smo otkupljivali prostor RMU Kakanj i Općine Kakanj, te danas imamo oko 1800 m² prodajnog prostora.

KL: Iz sigurnosti koju ste imali kao zaposlen mlad čovjek odlazite u poslovnu i egzistencijalnu neizvjesnost privatnog poduzetništva. Zašto ste to napravili kada većina ljudi ne bi?
DELIBAŠIĆ: Radio sam u privatnoj firmi i znao sam kako sve to funkcioniše. To spoznaja bila je moja prednost. Generalno, smatrao sam da imamo viziju i dobru ideju. A kada se to sve poklopilo, onda je trebalo krenuti odmah. Nema puno razmišljanja. Ako krenete danas, to je bolje nego da krenete sutra. Nekoliko mojih prijatelja je razmišljalo o otvarenju firme. Jedan je to uradio i često kaže da je šteta što me i ranije nije poslušao. Drugi me nije poslušao i danas je u državnoj firmi. Potrebno je uz hrabrost da se upustite i u rizik.

KL: Postoje li osobe koje vas inspirišu i koje su uticale u nekoj mjeri na vaše poslovno opredjeljenje?
DELIBAŠIĆ: Veliki poticaj još u mlađim danima bila je moja tetka Vezira. Njen suprug i djeca su bili u privatnom biznisu, a ja sam nekako imao posebno mjesto kod nje. Uvijek bi mi govorila da treba da krenem u privatni biznis. Nažalost nije dočekala da vidi pokretanje mog biznisa. Bila mi je velika podrška i pomoć. Pomenuo bih dedu Nuriju, koji je imao dućan još prije Drugog svjetskog rata, ali kako se povećavao obim posla, on to nije mogao pratiti. Shvatio je da širenje posla prevazilazi njegove potencijale i školsku naobrazbu i vratio se na selo, da živi od poljoprivrede. To govori koliko je u biznisu potrebno biti svjestan vlastitih mogućnosti i koliko treba biti odgovoran prema sebi i drugima. Možda moj dedo tada to nije mogao ovako reći, ali je bitno da čovjek zna koliko može. Vratiti se poljoprivredi, u Bijele Vode, u ono težačko vrijeme, pored dućana i dvije kuće u čaršiji, bila je nelogična odluka, ali zasnovana na vrlini, na radu, ne na lijenosti.

Održavanje firme na dostignutom nivou

KL: Šta je vaša mjera? Koliko DSM može rasti?
DELIBAŠIĆ: Već sam rekao da se u svakom, pa i ovom biznisu dese procesi koje mežete i koje ne možete kontrolisati. Tada morate donijeti ispravnu odluku. U ovoj djelatnosti velike firme su propale i mi smo iskoristili taj momenat. Nemam nekih prevelikih ambicija i namjeru da širim DSM. Deset godina nismo nigdje otišli, da nekom kupcu ponudimo svoju robu. Sve nove kupce koje smo dobili, dobili smo na način da su došli do nas. To je naša sreća, ali i rezultat naših poslovnih principa. Ljudi nas prepoznaju. Bio bih zadovoljan da firma ostane na ovom nivo, da se dalje ne širi. Međutim, biznis ko biznis, tjera te da ne tapkaš u mjestu. Mi svjesno ne širimo firmu. Meni je dovoljno i više nego što treba ovo što imam. Mislio sam da će biti dovoljno i 30-40 radnika u firmi, ali povećanjem obima posla, došlo je do potrebe i za dodatnim upošljavanjem. Rast i razvoj se dešavao po inerciji.

KL: Kod takvih promišljanja moguće je da se desi pad u kompaniji, to nije neki ekonomski rezon?
DELIBAŠIĆ: Može se desiti da krene nizbrdo. Imamo negativan trend iseljavanja građana. Iseljavaju se naši potencijalni najbolji kupci. To su mladi ljudi koji bi trebali osnovati porodicu i kojima je sve potrebno od tehnike, namještaja i ostalih stvari i gubimo tržište na taj način. Ako se i desi da nam posao krene silaznom putanjom, trudit ćemo se da i u tim uslovima ostanemo stabilni, jer nemamo nekih prevelikih obaveza, ne želimo ulaziti u megalomanske projekte, koji bi mogli za par godina poljuljati firmu. Vjerovatno ćemo dostignuti svoj maksimum za dvije, tri ili pet godina. Masovno iseljavanje kod nas u Kaknju još nije izraženo, ali svakodnevno dolazimo do zabrinjavajućih podataka da se sve više i više ljudi i kompletnih porodica seli iz Bosne i Hercegovine. To je ono što sve nas, sa stanovišta održavanja dostignutog razvoja, treba da zabrine.

mevludin_dsm4DSM ima odane i vrijedne radnike, riječi su Delibašića

KL: Ipak smatramo da je doprinos DSM da ljudi ostanu u Kaknju značajan. Uglavnom zapošljavate mlade ljude. Da li se slažete sa našom ocjenom?
DELIBAŠIĆ: Činjenica da zapošljavamo 70 radnika, budi veliki interes kod drugih da se zaposle kod nas. Međutim, mi ne možemo zaposliti sve nezaposlene osobe u Kaknju. Imamo veliki pritisak ljudi koji bi željeli da rade kod nas. Možda je njihov motiv sigurnost u redovnoj i solidnoj plati za bh. uslove. Ne samo oni koji su nezaposleni, nego bi i neki željeli iz drugih firmi preći u DSM. Imamo ograničene mogućnosti u zapošljavajnu. Kaknju fali jako puno poduzetništva. Neki mladi ljudi su u prethodnih nekoliko godina iskoristili poticaje Općine Kakanj i pokrenuli privatne biznise. Nekima ide jako dobro i ne mogu sve obaveze i stići. Kao dobar primjer bih pomenuo firmu Clean. Bitne su ideje i onaj ko želi da radi, naći će posao. Posla sigurno ima, samo treba raditi. U Kaknju fali puno zanatskih majstora i usluga, za kojima ljudi moraju ići van Kakjna.

Uzajamno povjerenje je ključ za upjeh

KL: Krenuli ste od „dva-tri kauča“ i došli do višemilionskog prometa. Šta je presudilo za takav razvoj?
DELIBAŠIĆ: Nisam ni sanjao da ćemo postići ovakav poslovni uspjeh. Mislim da je korektan odnos prema dobavljačima, kupcima i uposlenicima firme mnogo doprinio da se razvijamo, do meni neslućene veličine. Potrebno je imati i sreće. Tržište možete malo ili nikako kontrolisati. Mi smo rasli i nastojali iskoristiti svaku priliku. Vjerovatno smo vodeći distributer za salone namještaja u BiH.

KL: Sigurno imate velike brige oko vođenja firme?
DELIBAŠIĆ: Nekada je bilo i tih problema. Bilo je straha i pitanja šta će se desiti sutra? Vremenom, čovjek te brige ostavi po strani. Sve to zavisi i od saradnika. U firmi trenutno imamo desetak visokoobrazovanih ljudi. Tu su, vrijedni, odani poslu i firmi svi ostali radnici, ako se taj teret ravomjerno rasporedi lakše je i bezbrižnije upravljati.

KL: Ko vam je konkurencija i šta su vaše prednosti u odnosu na konkurente ?
DELIBAŠIĆ: Ima raznih firmi koje su nam konkurencija jer se bave istim ili sličnim poslom. Naša najveća prednost je geografski položaj. Nama su kupci maksimalno udaljeni do 300 kilometara, bilo da je riječ o Trebinju ili Velikoj Kladuši i od narudžbe do isporuke nama je potrebno maksimlano tri ili četiri dana. Zavisno od količina i manje. Sve proizvode imamo na skladištu, uz sjajnu logistiku. Korektan odnos sa kupcima je jedna od naših prednosti. Uzajamno povjerenje je također bitno, jer imamo kupce sa kojima sarađujemo i petnaest godina.

U očima stranih investitora mi smo mali i nismo interesantni

KL: Da li može biti koristi od posjeta inostranih delegacija koje su u posljednje vrijeme boravile u Kaknju?
DELIBAŠIĆ: Svaki razgovor je dobrodošao. Nikada ne znate iz kojeg razgovora će izaći neka ideja i šta će se ostvariti. Meni je žao što do sada nijedan razgovor nije urodio plodom, ali mislim da je to put na koji način ćemo mi doći do neke investicije. Naše mogućnosti su ograničene, to je suština problema. Bio sam dio delegacije koja je išla u Aliagu (Turska) i u razgovoru sa tim ljudima smo vidjeli koliko smo mali. Aliaga je gradić od 70 hiljada stanovnika i ima u nekim granama industrije, veći promet nego cijela BiH. Kroz medije pokušavmo predstaviti da smo bitni. Veliki sistemi ne dolaze u BiH, zato što im nismo interesantni, što zbog broja ljudi, zbog niskog bruto nacionalnog dohotka. Sve su to stvari koje su njihova vodilja. Kakanj zbog ograničenih kapaciteta ima početni minus, koji je teško prevazići, iako imamo dobru saobraćajnu infrastruktru. U BiH se nalazimo na bitnoj lokaciji.

KL: To što je DSM kakanjska firma, da li je prednost ili nedostatak?
DELIBAŠIĆ: Pozicionirani smo u središtu BiH. Najveći kakanjski nedostatk je nepostojanje slobodnih parcela, gdje bi se gradili veliki poslovni objekti. Lično sam to iskusio, jer sam godinama tražio zemljište. Sada kada nekim svojim partnerima kažem da pravim skladište na tri sprata, oni mi ne vjeruju. U nekim zemljama je to nezamislivo. I meni bi bilo lakše i isplativije da sve to mogu izgraditi na jednoj etaži. Plinovod, pruga i autoput su zauzeli najbolje kakanjsko zemljište.

KL: Kako ocjenjujete međusobne odnose sa firmama u Kaknju?
DELIBAŠIĆ: Izuzetno dobro. Sarađujemo sa gotovo svim firmama u Kaknju. Većina njih su naši kupci, a mnogi od njih i naši dobavljači, koji nam pružaju usluge. U tom smislu Kakanj jako dobro okruženje za privatni biznis. Dosta je poznanstava. Prijateljstvo je visoka kategorija, ali imam jako puno i prijatelja i poznanika.

KL: Koliko su kakanjski privrednici upućeni na međusobnu saradnju?
DELIBAŠIĆ: Osnivanjem Udruženja privrednika Općine Kakanj (UPOK) napravljena je jedna institucija, gdje možemo ako ništa drugo, svako dva mjeseca da sjednemo zajedno, popijemo kafu i prodiskutujemo o biznisu. Ja se lično družim sa tim ljudima, koji su u privatnom biznisu, svakodnevno kako kroz posao, tako i privatno.

mevludin_dsm2

KL: Kada bi pravili komparaciju, da li je bilo lakše poslovati ranije ili sada?
DELIBAŠIĆ: Prije je bilo manje konkurencije, pa je s te strane bilo lakše. Nakon rata je nastao vakum i mnogima je uništen namještaj i propao kroz pet godina rata i u tom trenutku je bilo najbitnije imati robu, koju ćemo plasirati. Danas, 18 godina poslije, povećana je konkurencija. Ljudi su neke svoje potrebe već riješili, ali i sve je manje dijaspore koja dolazi u BiH i koja ima tu svoje kuće, stanove. Ta euforija, da dijaspora kupuje stanove, je u mnogome prošla i ti mladi ljudi koji odu vani, na neki način prekidaju sve veze sa BiH. Sva prijeratna dijaspora je imala u BiH rezervnu kuću ili stan, dok sadašnja, vjerovatno i zbog lošijih uslova tamo i manjih primanja, nije u mogućnosti to sebi priuštiti.

KL: Kakva su Vaša iskustva sa dobijanjem poslova u javnim nabavkama?
DELIBAŠIĆ: Iskustva sa javnim nabavkama i nemamo, jer ne uspijevamo stići sve.

KL: Da li to smatrate prednošću ili nedostatkom?
DELIBAŠIĆ: To bi otprilike bio neki novi segment u našem poslovanju i predstavljalo bi opterećenje firme, za što trenutno nemamo kapaciteta i mogućnosti, ali ni ambicije. Sve to zahtjeva proširenje poslovanja, prostora, nove uposlene. Trenutno za to, iskreno, nemam ambicija, ali možda za par godina, kada neko od mojih sinova poraste i ako budu imali ambicija. To je segment u kojem bi se firma mogla širiti.

Država svjesno toleriše rad na crno

KL: Jako malo ste tražili od države. Možete li nam reći koliko ovu firmu košta država?
DELIBAŠIĆ: Doprinosi i porezi su već milionske cifre, koje mi godišnje platimo. Sve to uredno izmirujemo i to je osnov da bi opstala država. Meni neke stvari u našoj državi nisu jasne po tom pitanju. Država, odnosno politika, svjesno toleriše rad na crno. Koji su razlozi? Da li je to kupovanje glasova ili stvaranje socijalnog mira, ja ne znam. U Kaknju se na evidenciji biroa za zapošljavanje vodi oko 7.000 osoba. Tvrdim da pola od toga nije tačno, a možda i više. Ljudi rade, ali rade na crno u Kaknju, van Kaknja, pa čak i van Bosne i Hercegovine, a i dalje se vode na birou za zapošljavanje. Država to može riješiti za mjesec dana, ako joj je u interesu, kroz rigoroznije kazne, kroz obavezno javljanje na biro svako sedam dana. Sumnjam, da bi onaj ko radi na crno u Sloveniji, mogao svako sedam dana da dolazi u Kakanj i da se javi na biro.

KL: Šta ste do sada koristili kao poticaj države i kakvu su iskustva DSM u odnosima sa državnim institucijama?
DELIBAŠIĆ: Iskreno, jako malo kao firma tražimo od države. Dva ili tri puta smo dobili poticaje kroz zapošljavanje pripravnika i na tome se sve završilo. Zeničko-dobojski kanton daje sredstva za poticaj proizvodnim firmama. Mi imamo proizvodnju, ali u odnosu na trgovinu, to je jako mali procenat. To je velika greška kantonalnih vlasti koje insistiraju da se forsira samo proizvodnja. Proizvodnja treba da bude na prvom mjestu, ali mora se podsticati i trgovina, ugostiteljstvo, turizam. Evo u Vitezu se razvija trgovina i svi tamo putuju, ne imajući u vidu, da se to isto može kupiti u Zenici ili Kaknju. Kanatonalni ministar sa kojiim smo razgovarali i dalje forsira samo proizvodnju, iako smo mu na sve pomenuto skrenuli pažnju.

Građani bi više trebali koristiti usluge UPOK-a

KL: Predsjednik ste Skupštine UPOK-a.Kako ocjenjujete vrijeme od osnivanja do danas? 
DELIBAŠIĆ: Jedan sam od inicijatora da se osnuje ovo udruženje i relativno sam zadvoljan. Zadovljan sam radom sekretara, koji nam svakodnevno šalje razne informacije. Gledam to sa svoje strane, a mislim da tako razmišlja i većina poduzetnika, mi ga ne možemo pratiti, jer nemamo vremena da se iskreno posvetimo tome. Na taj način, neki naši poduzetnici su se zainteresirali za nešto novo, što je bilo nedostupno, zbog nedostatka ljudi i vremena. To je jako veliki uspjeh. Mislim da Udruženje sa podrškom Općine, koja je izuzetna, ispisuje nove stranice koje će dugoročno biti isplative. Rekao sam da sam relativno zadovoljan, jer nisam zadvoljan odzivom s druge strane. Odzivom ljudi koji nisu u udruženju. Ne samo poduzetnika, nego i nezaposlenih mladih ljudi koji ne žele da iskoriste usluge Udruženja. To zvuči malo nevejrovatno. Druga udruženja bi mogla da iskoriste segment apliciranja za neka sredstva sa viših nivoa vlasti, od međunarodnih organizacija, jer mislim da tu Kakanj gubi ogromne pare. Kroz edukciju volontera osposobili smo odeređeni broj mladih ljudi, koji će moći da prave te projekte. Moći će svi da apliciraju, privatne i državne firme, udruženja, mjesne zajednice, nezaposlene osobe... Nezadvoljan sam, jer nam manjka tih projekata. Došao sam do podataka koliko su druga udruženja, iz Žepča i Tešnja uspjela da dobiju. Kao udruženje smo uspješno aplicirali na dva projekta, za koje smo dobili novac. Znači da se može dobiti novac, ali da bi dobili neku ozbiljniju sumu potrebna je angažovanost šire društvene zajednice i više pojedinaca. Svima bi nam u Kaknju, svima bilo bolje, kada bi sa većih nivoa vlasti, u naš Kakanj pristizale značajnije sume novca. Taj novac se svakako podijeli. Prije par mjeseci smo imali slučaj raspodjele sredstava u Kantonu, a nijedna marka nije stigla u Kakanj, iz razloga što niko nije aplicirao. Ne zbog toga što neko mrzi Kakanj.

mevludin_dsm3Kada dajemo onda to ne činimo da bi o tome govorili

KL: Koliko je DSM iz ukupnog prihoda u obliku društvene odgovornosti vraća Kaknju i Kakanjcima?
DELIBAŠIĆ: Iskreno i ne bih vam mogao reći kolika je ta suma. Može se doživjeti kao reklama ili hvalisanje, a nama to nisu motivi za društvenu odgovornost. Mala smo sredina i svako u Kaknju zna koliko ko daje i koliko ko koga pomaže. U našem ukupnom prihodu mi u Kaknju ostvarimo prodaju od oko 10 odsto. To je relativno mali udio u našem prihodu. Od toga na razne pomoći, donacije i sponzorstva Kaknju vratimo značajan dio. Od svega što doniramo 98 posto završava u Kaknju. Pomažemo u domenu naših mogućnosti i od toga ne želimo praviti reklamu. 

KL: Kada se učini dobro djelo, učini se sa namjerom. Kako se osjeća Mevludin Delibašić kada neko dobije krov nad glavom. Kako se Mevludin osjeća kada se izgovara njegovo ime kao vakifa, a u prvom redu na otvorenju džamije sjede njegovi roditelji?
DELIBAŠIĆ: Taj osjećaj ne mogu opisati riječima. Obuzmeme neki stid, sram, crvenilo. Možda je to bogobojaznost. Imam taj osjećaj jer nisam nešto dao ili pomogao da bi me neko spomenuo, da bi se o tome pričalo. Dao sam to jer sam osjećao da je tako ispravno. Iskreno, ne mogu o tome pričati, jer ne želim da sam po tom osnovu u nekom prvom planu.

Ljubav prema košarci se rodila na ''Partizanu''

KL: Predsjednik ste K.K. Kakanj. Odakle ljubav prema košarci?
DELIBAŠIĆ: Ljubav prema košarci je od malih nogu. Od šest-sedam godina sam počeo boraviti na Partizanu zbog blizine moje kuće. U početku sam posmatrao utakmice na Partizanu i opredijelio sam se za košarku. U petom razredu osnovne škole sam počeo sa treninzima. U osmom razredu nakon školskog takmičenja bio sam pozvan da treniram u mlađim selekcijama K.K. Termoelektrana. Sve do rata sam bio uključen u košarkaške aktivnosti. Poslije rata sam bio sekretar K.K. Teremoelektrana do 2000. godine, kada nas je direktor „Elekroprivrede BiH“ Meho Obradović ugasio. Ja sam tada tek osnovao firmu i nisam bio u mogućnosti da se angažujem na spašavanju Kluba. Bio sam tužan. Dvije godine poslije, zajedno sa Suadom Spahićem, Midhatom Hodžićem i rahmetli Safetom Goralijom, pokrenuo sam inicijativu da se formira novi košarkaški klub. Uspjeli smo registrovati klub, a uslov ljudi sa kojima sam pokrenuo tu priču, bio je da budem predsjednik Kluba. Prihvatio sami traje to već dugo.

mevludin_dsm5Želio sam biti košarkaški trener

KL: To je ljubav koja košta?
DELIBAŠIĆ: Istina. Meni nije žao što košta. Meni je drago što imamo Klub. Ne znam koliko ću dugo još biti predsjednik, a ljudi koji su na predsjedničkim funckijama se troše emocionalno, fizički i materijalno. Na funckiji sam gotovo 16 godina, a za to vrijeme se u F.K. „Rudar“ promjenilo pet-šest predsjednika. Prilike u Općini Kakanj su se mnogo promjenile. Izdvajanja iz budžeta za sport u posljedjnih godinu dvije su bar 10 puta veće nego je to bio slučaj prije pet-šest godina. Iskreno mislim da za više nešto, za neki veći iskorak košarke, nemamo kapaciteta. Potreban nam je neki brend, neki veliki sponzor, kojem neće biti teško da na godišnjem nivou podrži klub sa milion eura, kao što je to bio slučaj nedavno sa K.K. Šibenik u susjednoj Hrvatskoj. U ovom trenutnom stanju u kojem jeste klub, mislim da smo na nekom vrhuncu, a ambicije su da i dalje budemo u samom vrhu bh. košarke. To je onaj sportski motiv koji nas vodi naprijed.

KL: Gdje pronalazite svoj mir, odnosno gdje sakupljate energiju za nove poslovne izazove?
DELIBAŠIĆ: Još uvijek nastojim da se rekreiram kroz košarku. Nekada uspijem, a nekada i ne zbog zdravstvenih problema i slabijih koljena koja su povrijeđena u mlađim danima na Partizanu. Vozim bickl, pješačim. To su stvari koje me relaksiraju i pune baterije. Volim pogledati i utakmicu sa porodicom, u prvom redu košarku, ali pratim rado i druge sportove i to je nešto što me odmara.

KL: Gdje sebe vidite u budućnosti. Šta još želite ostvariti?
DELIBAŠIĆ: Mislim da sam ostvario više od mojih dječačkih snova i razmišljanja, mada je sve to otišlo u nekom drugom smjeru. Moje san je bio da budem vrhunski košarkaški trener i to je bila moja životna želja. Sada sam košarkaški funkcioner. Trener je sigurno želja, koju neću ostvariti u životu. Ostalo sve imam. Porodicu na koju sam ponosan i možda neki od mojih sinova bude ono što ja nisam uspio, mada oni i ne znaju te moje želje, jer ne želim da im namećem svoje želje, oni će imati svoje i njih trebaju slijediti.

KL: Kakvu poruku imate za ljude koji žele u Kaknju pokrenuti vlastiti biznis?
DELIBAŠIĆ: Potrebno je biti hrabar i odlučan. U Kaknju ima puno uspješnih poduzetnika, koji mogu dati materijalnu i moralnu podršku mladim, koji se žele upustiti u privatni biznis. Podršku je moguće dobiti i preko UPOK-a. Dakle mnogo je adresa preko kojih se mladi mogu obratiti za podršku i pomoć, a tu su i podsticiji Općine Kakanj. Treba krenuti malim koracima, jer preko noći se ne može postati velik i uspješan.

Mevludin Delibašić – vlasnik i direktor DSM d.o.o. Kakanj

Rođen je 27. juna 1970. godine u Kaknju. Dijete Seada i Elise. Mevludin sa suprugom Sedmedinom ima tri sina: Mirzu, Seada i Tarika. Mirza je student prve godine Elektrotehničkog fakulteta u Sarajevu. Sead je učenik drugog razreda Gimnazije u Kaknju, dok je Tarik učenik četvrtog razreda osnovne škole.
Osnovno i srednje obrazovanje (elektrotehničar) stekao je u Kaknju nakon čega je uslijedilo služenje vojnog roka u bivšoj JNA. Poslije odsluženog vojnog roka Mevludin, kao uspješan matematičar sa srednjoškolskih takmičenja, upisuje studij na Prirodno-matematičkom fakultetu u Sarajevu. Usljed ratnih dešavanja, na drugoj godini prekida studij.
U vrijeme agresije na BiH bio pripadnik 311. Lahke brigade i Trećeg manevarskog bataljona.
Dolaskom mira, ponovo se odlučuje na studiranje i to uz rad. Ovoga puta na Ekonomskom fakultetu. Poslovne obaveze odvode ga u nezaustavljivi razvojni put DSM-a te studiranje na Ekonomiji ostaje samo pokušaj. Nakon što je trgovina namještajem sjajno krenula, napušta posao u firmi Delibašić Poliuretani i priključuje se supruzi Sedmedini u DSM-u, te je zamjenjuje na poziciji direktora, koju je obavljala šest mjeseci.
Predsjednik je K.K. Kakanj od 2002. godine. Klub je pod njegovim vodstvom u sezoni 2015/2016 došao do šampionske titule u košarkaškoj A Ligi BiH i do vicešampionske titule u borbi za prvaka BiH, nakon što je odigrana finalna serija sa Igokeom iz Aleksandrovca.

002

DSM d.o.o. Kakanj – firma osnovana 1999. godine

DSM d.o.o Kakanj počeo je sa radom u iznajmljenom prostoru - salonu namještaja sa troje uposlenih, dok danas ima 70 radnika. Kroz inovacije i unaprijeđenja DSM kontinuirano donosi nove vrijednosti korisnicima njihovih usluga, poslovnim partnerima, zaposlenicima i društvu u cjelini. Već 18 godina na bh. tržište ova firma dovodi vrhunski namještaj, velike serijske metalne proizvode namijenjene upotrebi u kancelarijama, drvnoj industriji, tapetarstvu, građevinasrtvu, mašinstvu, te svojim stručnim, logističim i finansijskim resursima pomaže partnermia i krajnjim korisnicima pri nabavi, implementaciji i održavanju poslovnih rješenja. DSM raspolaže sa 7.800 metara kvadratnih površine od čega 6.000 metara kvadratnih skladišno-proizvodnog i 1.800 metara kvadratnih prodajnog prostora. U toku je proširenje skladišno-proizvodnog pogona za dodatnih 4.000 metara kvadratnih. Firma DSM se bavi proizvodnjom za vlastitu maloprodaju. U proizvodnom pogonu u Čatićima se prave kuhinje, plakari, kancelarijski namještaj. DSM TRADE danas pokriva tržište cijele Bosne i Hercegovine, budući da oko 200 salona namještaja širom BiH prodaje robu, koju im distribuira DSM Trade. Dio robe ova firma izvozi u Crnu Goru i Srbiju.

Adib Zekić i Edis Škulj/KakanjLive

 

Nazad na naslovnicu Objavite na Facebook-u